All Your Data Are Belong To Us

Spletom sretnih okolnosti zadnjih sam nekoliko tjedana bio u prilici iz prve ruke provjeriti u kojoj mjeri doista funkcionira koncept međusobno otvorenih i povezivih web aplikacija koji nam se već neko vrijeme oglašava kao glavni selling point "oblaka" u odnosu na desktop aplikacije. A kako sam već pisao da su nam neke od najpopularnijih desktop aplikacija tijekom godina nametnule stav da je normalno spremati svoje podatke u zatvorene formate i time ih dugoročno vezivati uz sudbinu jedne softverske tvrtke, htio sam ovaj puta provjeriti kako stvari stoje ondje gore, u oblaku. Očekivano, situacija je još uvijek pretežito oblačna, ali ipak sa tendencijom razvedravanja.

Ideja za ove retke krenula je od nedavne sveopće hajke na Adobe i njegovu (zatvorenu) Flash tehnologiju u kojoj se odjednom Svatko (i njegov brat Nitko, također) osjećao pozvanim uputiti hračak ili dva u smjeru Flasha i njegove nebrige za platforme osim Windowsa. No nitko mi nije odgovorio na dva zanimljiva pitanja: zašto je Flash danas uopće popularan ovoliko koliko jest, te zašto nam je danas loš, a praktički do jučer smo ga slavili kao silver bullet koji nam je omogućio, između ostaloga, i neizostavni YouTube? Naravno, nije se Flash ucrvao preko noći, već je tek godinama bio besplatni alat koji nam je bez puno truda rješavao tekuće probleme (multimediju na Internetu, između ostaloga) i nitko nije htio biti prvi koji će kritizirati toliko popularnu tehnologiju samo zato što nije otvorena. Godinama su video publisheri pristajali na kompromis vezivanja svojih sadržaja uz sudbinu Adobea i dok su svi klijenti bili na Windowsima, nitko nije razmišljao ni o srednjoročnim, a kamoli nekim dugoročnijim posljedicama takve odluke. No, danas kada imamo iPhone, iPad, pa čak i Android platforme bez prave podrške za Flash, većina publishera češe kosu po zatiljku razmišljajući kako se sada riješiti nužnosti Flasha, izvući i prekodirati svoje postojeće clipove i naposljetku - što im je to sve uopće trebalo? Kao i mnogo puta prije, Steve Jobs je odlučio biti Prvi Među Velikima koji će napraviti radikalni rez. Paradoksalno, izgleda da će Flashu presuditi inat osobe koja je karijeru izgradila na zatvorenosti svih sustava s kojima je došla u dodir zadnjih 30-ak godina.

No nastranu Flash, primjera zatvorenih servisa i tehnologija ima na Internetu gdje god se okrenete i, gle čuda, nitko im (još) glasno ne prigovara. Kao da se posve zadovoljavamo besplatnosti onoga što nam se nudi, a o de facto vlasništvu i slobodi korištenja vlastitih podataka koje uploadamo na takve servise ne beremo neku veliku brigu. Daleko je moja karizma od one koju ima šjor Jobs, ali mogu pitati i sebe i vas primjerice zašto svoje fotke postavljamo na - zatvoreni Facebook? Mi smo ih načinili, naše ružne njuške su na njima i po svemu smo mi njihovi vlasnici. Ipak, jednom kada su na Faceu, mi više nemamo načina za slobodno upravljati njima, čak ih praktički ne možemo niti podijeliti sa ne-Facebook korisnicima, dok je sam spomen njihove integracije u druge web aplikacije ništa manje nego fejsohuljenje. Jednostavno, predali smo svoj content u ruke vlasnika Facebooka i nikako ga više ne možemo dobiti nazad. Koja je razlika ove zatvorenosti u odnosu na Flashev format, zbilja ne mogu sam sebi objasniti.

Sličnih primjera ima gdje god se okrenemo: Twitter, IMDb, Google Earth/Maps - sve su to online servisi koji će rado od vas primiti content (blog, recenziju filma, POI točke), ali vam neće dati nikakav način da tako uploadani content, koji je doslovno vaših ruku djelo, iskoristite igdje izvan njihovih granica. Besplatno - da. Slobodno - ne.

Naravno, postoje i pozitivni primjeri, neki od kojih još čekaju svoje vrijeme, dok drugi već imaju izgrađen zavidan community (Flickr, Panoramio, Placeopedia). No, primjer koji je izvrstan lajtmotiv za ovaj tekst je relativno stari projekt kojeg pasivno pratim već nekoliko godina, a koji me nedavno iznenadio kvalitetom sadržaja koje je u međuvremenu uspio prikupiti - OpenStreetMap.

Naime, kao istinski geek i ja paralelno vodim dva života: jedan stvarni i onaj drugi, sa živim ljudima. A ovaj potonji me svako malo povede na nepoznat teren, te sam s vremenom bio prisiljen naučiti osnove čitanja karata i orijentacije na nepoznatim terenima. Usput, naučio sam i da je kartografija skup posao. Vrlo skup, točnije. I kada netko uloži ozbiljna sredstva u izradu kvalitetne karte, obično vam je neće dati za neke sitne pare, a još rjeđe će vam je dati besplatno ili, ne dao Bog, omogućiti da njihove podatke slobodno integrirate sa podacima iz drugih izvora. I tako najčešće završite sa nekoliko tematskih karata određenog područja, na svakoj mapi ponešto što vas zanima i ravno nula mogućnosti da podatke sa svih njih spojite u jednu cjelokupnu kartu koja bi vam tada dala cjelokupnu sliku željenog područja.

Uzmimo za primjer da želim isplanirati izlet na slapove Mrežnice - koja će mi karta biti potrebna? Cestovna karta koja ima podatke o prometnicama kako do Mrežnice doći? Googleova, koja ima satelitske snimke lokacije, pa mogu naći najbolje slapove? Topografska, jer ima ucrtane šumske staze kako do tih slapova doći? Ili HCR-ova, jer želim, ako je ikako moguće, zaobići minska polja? Naravno, trebaju mi sve četiri i dokle god ih ne budem imao mogućnosti međusobno povezivati i promatrati kao jednu, to nije Internet koji nam se prodaje.

Da bi stvari bile gore, kartografija je toliko kompleksan i skup proces da ne vidim kako bi se ijednoj tvrtki uopće isplatilo pokušati skupiti pod svoje vlasništvo sve imalo zanimljive GIS podatke. Kategorizirane prometnice sa oznakama smjernosti, kategorizirane točke od posebnog interesa, geotagirane fotografije, enciklopedijski opisi lokacija, planinarski putevi, visinski profili, satelitske snimke - tek su neki od primjera GIS podataka koji su jednostavno preskupi da bi ih itko posjedovao sve zajedno. A kako sam pokazao na primjeru, tek je njihovim međusobnim kombiniranjem moguće postići neke realne ciljeve. Kombiniranjem koje nije moguće dokle god svatko pojedinačno sebično za sebe čuva svoj content i ne nudi mogućnosti njegove integracije sa drugim proizvodima.

I tu se ponovno vraćam na iznenađujući primjer OpenStreetMap-a koji je iznikao kao community kartografski portal gdje karte izrađuju, povezuju i međusobno dijele - svi koji to žele. Kako sam već rekao da je kartografija skup i kompleksan proces, dugo sam vremena sumnjao u mogućnost da takav volonterski projekt postigne upotrebljivu razinu kvalitete sadržaja, ali uspoređujući trenutno ondje kartirane sadržaje sa primjerice Google Mapsima, OSM je za red veličine bogatiji. Kako je uz to i potpuno slobodan, mnogi servisi i aplikacije za kartografiju danas koriste upravo OSM za prikaz karte područja s kojim korisnik želi raditi (pored profesionalnih GIS alata, tu su i Nokia Sports Tracker, Flickr, te očekivana gomila klijenata za Java ME, Android, iPhone i Windows Mobile uređaje).

Zanimljivo je primijetiti da iako Google Earth/Maps na prvi pogled izgleda znatno bogatiji zbog kvalitetnih satelitskih snimaka, sami takvi satelitski rasteri su najjeftiniji i najmanje upotrebljivi GIS podaci. Ono što je doista skupo su "interpretirane" takve satelitske snimke odnosno ažurno vektorizirane sve prometnice, POI točke, geotagirane korisničke fotografije i ostali sadržaji koje je moguće povezati, a time i pretraživati ovisno o lokaciji. Naravno da su toga svjesni i u Googleu, te se pored kupovine gotovih rješenja trude i nadobudnima dati mogućnost da sami unose takve podatke. No, jednom kada odradite taj posao i poklonite Googleu svoj rad, ti vam podaci više neće biti dostupni na korištenje igdje izvan Google Earth/Maps aplikacija, što je u najmanju ruku nepošteno.

Koja je budućnost ovakvih zatvorenih (kartografskih, ali i svih ostalih) platformi ne bih htio prognozirati, ali priznajem da me privatno i profesionalno veseli što primjećujem da općenito i vlasnički i korisnički sadržaji na Internetu doista postaju sve otvoreniji. Na primjeru GIS podataka, slobodno su nam trenutno dostupne (grube) satelitske snimke sa Yahoo Mapsa, OpenStreetMap karte terena, topografske karte većeg dijela Europe i SAD-a (nažalost, ne i Hrvatske), elevacijski profili, fotografije sa Panoramia, Wikipedijini članci i još gomila drugih, usko specijaliziranih sadržaja. A što je najljepše, gotovo svi su dostupni kao mrežni layeri u sve popularnijem KML formatu što nam konačno omogućava upravo ono u čemu bi "oblak" trebao briljirati: međusobnu integraciju svih raštrkanih, ali standardnim protokolom povezivih online sadržaja.